Hrvatsko psihološko društvo poručuje:

Djeci koja se boje treba:

1. Fizička blizina bliskih ljudi kako bi se povratio narušen osjećaj sigurnosti.

2. Dovoljno vremena i prostora da prepričavaju, crtaju i kroz igru prožive to što se dogodilo.

3. Pomoć odraslih da događaj integriraju u cjelovitu priču tako da im daju riječi tamo gdje ih dijete nema, a kako bi objasnili što se dogodilo.

4. Pomoć odraslih pri povezivanju osjećaja, misli i osjeta u tijelu (npr. "Čujem da su ti se tresle noge jer te bilo strah kada si pomislila da nećeš moći izaći iz prostorije.", "Vidim da te je strah dirati predmete jer se bojiš da je na njima virus.")

4a. Normalizacija (npr. kod straha od potresa: "Čujem da su ti se tresle noge jer te bilo strah kada si pomislila da nećeš moći izaći iz prostorije. Sada su tvoje noge opet dobro, na sigurnom si i sve je u redu.";)

5. Omogućiti kontakte s prijateljima i važnim ljudima (preko ekrana i telefona)

6. Omogućiti distrakciju od teških sadržaja kroz igru, zabavu, crtiće, filmove i igrice.

Djeci koja se boje ne treba:

1. Slušanje razgovora odraslih o teškom događaju

2. Praćenje vijesti i pogotovo gledanje videa i fotografija potresom pogođenih ljudi i objekata ili oboljelih od virusa.

3. Opsežno objašnjavanje koje nadilazi njihove kapacitete da razumiju (jer to samo daje dodatnog materijala za fantazije i strahove).

4. Pretjerano umanjivanje ali i preuveličavanje događaja.

5. Dodatno zastrašivanje.

U objašnjenju straha mogu vam pomoći dvije interaktivne slikovnice:

Što da radim kad se bojim?

https://drive.google.com/file/d/1HbGGOjmZBYYGWyYLqP5idVQ9hfYebwLO/view?fbclid=IwAR2ASm4PFZcGPX6SDnkN9ocPEX18TKg_3a-pr-OwobvX9TWy_nhK-l-FZXQ

O virusu Corona.