Malo je reći da nam se svima svakodnevica promijenila iz temelja. Mnogi roditelji više ne odlaze na posao, dio njih svoj posao odrađuje od kuće dok se istovremeno s njima nalaze i djeca koja su do jučer odlazila u jaslice, vrtiće i škole. Nova situacija postavlja pred roditelje i nove zahtjeve. Kako uspješno žonglirati između potreba posla, potreba djeteta i vlastitih potreba u ovim naizgled beskonačnim danima koji su za mnoge roditelje male djece naporni. Iznenadni nestanak dnevnih, vrtićkih i drugih svakodnevnih rutina može biti destabilizirajući za djecu i roditelje i pobuditi u roditeljima određene zabrinutosti o utjecaju ove svakodnevice na njihovu djecu.

Jedan dio roditelja može biti zabrinut zato što djeca ne idu u jaslice i vrtić i brinu se za dugoročne posljedice po socijalizaciju i edukaciju djece. Neki od njih, kao odgovor na tu brigu pokušavaju dom što više približiti okruženju vrtića, a sebe ulozi odgajatelja. I negdje na tom putu, stvari mogu postati teške i za dijete i za roditelja, ma koliko truda i ljubavi je u planiranje i provedbu raznolikih aktivnosti uneseno. Jer djeca trenutno ne trebaju više aktivnosti, ona trebaju više odnosa i to s roditeljima koji se znaju nositi stresom izolacije i pri tom su dostupni, topli i podržavajući.

Normalno je i očekivano da će djeca sada tražiti više od roditelja. Dio zato što su im sada roditelji stalno „na oku“, a dio i zato što su im roditelji sad glavni izvor socijalnog kontakta. No, to ne znači da zbog toga treba sve stati i da se roditelj potpuno treba prepustiti djetetu. Djeci to zapravo i nije potrebno! Potrebno im je da u ovoj izmijenjenoj svakodnevici vide roditelje koji u domu i nadalje rade sve one stvari koje se ondje rade; da čiste, kuhaju, uređuju... Djeca imaju osnovnu potrebu da vide svoje roditelje kako rade odrasle stvari i kako žive odrasle živote, inače će djeca odrasti, a nikada neće naučiti kako je to biti odrastao, kao što to kaže Jesper Juul.

Zato na vrijeme koje roditelji provode kod kuće bez nekih edukativnih i planiranih aktivnosti ne treba gledati kao na vrijeme u kojem dijete ne uči ništa, dapače kroz različite svakodnevne aktivnosti dijete uči i usavršava različite vještine. Samostalno umivanje i češljanje, mazanje namaza na kruh, pranje zubiju, samostalno oblačenje, vezanje vezica sve su to važne vještine koje dio djece predškolske dobi nije usvojilo. Trenutno roditelji imaju dovoljno vremena prepustiti neke od tih vještina samo djetetu i njegovom tempu usvajanja.

Iako obavljanje kućnih poslova s malom djecom može za roditelja značiti i da će mu za njih trebati puno više vremena nego da ih samostalno obavi, sada je vrijeme da djecu uključite kamo god možete, čistite zajedno, kuhajte zajedno, radite u vrtu ili na balkonu sadite cvijeće.

Često se roditelji pitaju koliko se vremena treba igrati s djetetom, posebice je to aktualno sada kad su roditelji stalno na raspolaganju svojoj djeci. Na to pitanje nema pravog odgovora jer su djeca i roditelji različiti. Neki roditelji imaju veći kapacitet za igru s djetetom i oni će moći u igri uživati dulje, neki imaju kraći kapacitet i za njih je odgovor da bi s djetetom u igri ili bliskom kontaktu (npr, u ritualu čitanja priče) trebali provesti barem 30 minuta dnevno. Pritom je važno da roditelj odredi kratka razdoblja kvalitetnog vremena tijekom dana, kada može odložiti druge odgovornosti i usredotočiti se na igru sa svojim djetetom. Tijekom igre, potrebno je pustiti dijete da bude režiser igre, a roditelj treba prihvaćati njegove ideje. Ako živite tako da vam je lako dostupno dvorište ili neka izolirana šuma ili livada, vaše zajedničko vrijeme provedite u utrkama gore-dolje po livadi ili nabijanju lopte... Zapamtite da je dijete vođa igre i neka ono odluči što želi raditi!

Kada su u obitelji dvije ili više odrasle osobe ili je u obitelji neko starije dijete, dobro je dogovoriti se kada će tko i koliko imati vremena za igru s malim djetetom. Ovakva igra u kojoj dijete ima nepodijeljenu pažnju odrasle osobe osigurava za dijete dovoljno socijalnog kontakta i edukativne vrijednosti da nadoknadi moguće efekte izolacije. Djeca kroz ovakvu igru grade samopouzdanje i neovisnost te uče vještine poput dijeljenja i izmjenjivanja. Kada se s djecom roditelji igraju i pritom imaju nepodijeljenu pažnju, uče ih rješavanju problema, uče ih socijalnim vještinama poput obraćanja pažnje na izraz lica druge osobe, podučava ih se kako čekati svoj red i kako se nositi s frustracijom u za dijete sigurnom okruženju. Djeca kroz ovakvu igru dobivaju poruku da su važna i spremnija su drugi dio dana provesti u samostalnoj igri.

Kada roditelje ritam dana odvede dalje i trebaju obaviti neki drugi zadatak, važno je omogućiti da dijete ostane u vašoj blizini (ako ono to želi). Roditelj može reći djetetu da on sad želi da se dijete igra samo, ali da ga dijete može obavijesti ako mu treba pomoć. Djeci je nekad dovoljno da je roditelj u blizini dok se ono igra. I sad, u ovom trenutku osiguravanja vremena i prostora za samostalnu igru djeteta dolazi u obzir vrtićka mudrost koja kaže da je djeci potrebno osigurati materijale za igru, istraživanje i učenje. I pritom roditelji znaju da su kupovne igračke ono što djeci brzo dosadi. Djeca se zapravo najviše vole igrati s onim što nisu igračke, zato se u vrtiću govori o materijalima. Dio materijala im roditelj može ponuditi iz kućnih potrepština, npr. može djeci u veliku plastičnu posudu sipati rižu, palentu ili brašno, a djeca mogu dodati bagere i kamione i igra presipanja može početi. Dio materijala roditelj može zajedno s djecom izraditi npr. domaći plastelin ili kinetički pijesak. Također, roditelj može u prostor za igru dodati kutije, plastične zdjele, vijke i matice i gledati gdje će dijete mašta dalje odvesti. Ponekad je dovoljno da roditelj otvoriti svoj ormar i dopustiti igru presvlačenja ili šminkanja...

Osnovno pravilo je zabava, djeca rane i predškolske dobi ne trebaju planirane, školi slične aktivnosti, potrebno im je da im roditelji osiguraju prostor i materijale za igru te da ih puste da se igraju, također i da se dio dana poigraju s njima. Kroz igru i uvažavanje djetetovih potreba i interesa roditelji grade odnos sa svojom djecom, a to je ono što djeci trenutno najviše treba. Jednom kad ovo sve prođe djeca se ne će sjećati jesu li imala najbolje igračke, glazbene aktivnosti ili vježbe grafomotorike, sjećat će se kako su se roditelji nosili s izolacijom te kako su se osjećali u odnosu sa svojim roditeljima. Zato danas roditelji prvo svojoj djeci trebaju dati brigu o sebi, a ne dodatan stres praćenja planova i programa. Samo roditelj koji je dobro je i dobar roditelj,a roditelj koji je dobro, je i u mogućnosti graditi dobre odnose s djecom. A to je trenutno ono najvažnije.

Tekst je originalno objavljen u časopisu Dijete, vrtić, obitelj